Genijalan um https://blog.dnevnik.hr/ajglupsi
nedjelja, 11.03.2007.
Skinhead pokret vol. 2
Da nastavim moj prijasnji tekst on skinhead kulturi
Sada cu napraviti jednu sintezu skinhead pokreta od pocetka do danasnjice .
MOD- kao što sam i prije pisao sve je ovo potaklo iz MOD pokreta sredinom '60
1962.-1967. Unatoč tome većina modsa je prešlo na nešto još ,,žešće''
RUDE BOY-
Kult potjekao sa Jamajke kojeg su podržavali mnogi mladi iz radničke klase.
Glavna ''veza'' između između moda i skinsa.
SKINHEAD-
Više spadaju u neku polu kulturu nego u neku pravi , nastali rezultatom mržnja modsa prema hipijima. Prvi skinsi su bili bivši modsi ali mnogo ''žešći i ekstremniji''.
Za vrijeme eksplozije reaggea '69-'70. Dosta elemenenata preuzetu od rude boysa.
Tu možemo povuća crtu jer se od ovih prvih skinsa razvile 3 nove ''grupe''
SUEDEHEAD-
Nakon par godina mnogi skinsi su postali uglađeniji, puštali kosu da im naraste do par centimetara te je sređivali. Nosili su odjela i bili uglađeni kroz cijeli dan a ne samo noću.
1970.-1973.
SMOOTHIE-
Nakon par godina odjeća se sve više mijenjala, kosa se puštala hlače bile uredne itd. ulaskom u '70. Ali uvijek su ostali glavni elementi reagge, pivo, nogomet.
1971.-1974.
BOOTBOY-
Malograđanska verzija smoothiea je jedva preživljela dok nije prešla na BOOT BOYSE.
1972.1977.
REVIVAL SKINS-
Početkom Punk-Rock ere počeo je skinhead preporod.
Ovdje možemo povući sljedeću crtu jer je ovo početak ''modernih'' skinsa.
TRADITIONAL SKINHEADS- ili u nas još zvani tradicionalisti. Dok je većina modenih skinsa slušalo bendove kao što su bili SHAM 69, COCK SPARER, neki su odlučili se vratit originalu iz '60.
OI SKIN 1980-do danas
Nakon pada originalne punk scene, nova vrsta muzika se javlja od strane skinsa tako je započet OI pokret. OI pokret nije imao nikakve veze sa rasizmom ili nacizmom!!!!!!!
RED SKINS 1978-do danas
Iako će neki reći da su im namjere bile plemenite oni su bili više neki kvazi politički aktivisti nego pravi skinsi.
NAZI SKIN-
Krajem sedamdesetih politika je sve više i više gurnuta u englesku mladež. Te je to bila idealno za neke političke desničarske aktiviste.
Ovo sve je početkom osamdesetih došlo do Amerike , naravno u krivom obliku.
AMERIČKI TRADICIONALISTI- 1982-do danas
Oni su najsličniji europskim tradicionalistima tako se može reći da od svih američkih skinsa najbolje predstavljaju kulturu.
PUNK SKINSI-
Ovo nisu toliko skinsi koliko čelavi pankeri. Slušaju HARD CORE PUNK i nemaju neku vezu sa pravim skinsima.
AMERIČKI NAZI SKINSI-
Ovo su većinom američke seljačine , potjeću najviše iz američkih krajeva u kojem još uvijek vlada ekstremni rasizam Missisipi.... Oni su u biti samo čelavi idioti jer oh većina ne znaju ništa o svome pokretu.
utorak, 23.01.2007.
Black Bloc
Black Bloc (crni blok) se kao ime prvi put pojavljuje krajem 1999. (iako ta strategija postoji već tridesetak godina u Europi) na masovnim demonstracijama protiv ekonomske globalizacije u Seattleu, gdje dobija veliku medijsku pažnju. Zapravo je riječ o već postojećim anarhističkim grupama ili osobama, koje su se iz nekoliko razloga udružile pod imenom Black Bloc. Dakle, ovdje nije riječ o novonastaloj grupi, već se radi o interesnoj grupi koja se stvorila zbog određenog razloga - zbog prepoznatljivog identiteta i zajedničkog sudjelovanja u demonstracijama, gdje Black Bloc ima mogućnost korištenja svoje strategije tijekom protesta. Možda se iz ovog objašnjenja čini kako je time Black Bloc sebe izdvojio iz ostatka protesta, no to nije tako, jer predstavlja samo jedan, sastavni dio svakog protesta, te ponekad usko surađuje s ostalim grupama.
Ime je simbolično, jer crna boja je boja anarhističke zastave, no ima i svoju praktičnu stranu. Svatko tko se nađe unutar Black Bloca će nositi crnu odjeću i masku na licu, što predstavlja zaštitu od suzavca i zaštitu identiteta svakog pripadnika i pripadnice Black Bloca.
Nastanak ove interesne grupe nije ujedno značio i stvaranje istog političkog stava, što je uglavnom nepoželjno, ali i gotovo nemoguće unutar anarhističkog pokreta. To ipak nije značilo kako Black Bloc neće povremeno održavati sastanke, diskutirati o svojoj strategiji, promišljati svoje postupke i razvijati se. Isto tako, pojedine grupe koje se nalaze unutar Black Bloca će davati svoje izjave za javnost, kako bi pojasnile svoje postojanje, svoje postupke i kako bi demantirale ono što im se pripisuje. To je ovdje prikazano kroz samo jednu izjavu, no do danas ih je bilo nekoliko.
Bitno je naglasiti kako je prvenstveno pojava Black Bloca na političkoj sceni uzrokovala revitalizaciju "bauka anarhizma", pogotovo nakon svih demonstracija gdje se pojavljuje, nakon čega postaje jasno kako nije riječ o neorganiziranoj i kaotičnoj skupini, već o grupi koja djeluje sasvim promišljeno. To je unutar medija izazvalo čuđenje, ali i pokretanje kampanje usmjerene protiv anarhističkih grupa i anarhizma uopće. Tako danas i neki domaći mediji prenose vijesti stranih agencija i time doprinose toj kampanji, koja je zapravo bazirana na senzacionalizmu, ali i promišljenom pokušaju ocrnjivanja djelovanja tih grupa. Ta medijska kampanja je prvenstveno usmjerena na pokušaj prikazivanja anarhističkog pokreta kao odgovornog krivca za nasilje koje izbija tijekom demonstracija. Naravno, kroz tu kampanju se provlači generaliziranje, sasvim očito nepoznavanje temeljnih pitanja vezanih uz pokret, kao i senzacionalizam, koji danas uvelike zasjenjuje ono što možemo nazvati objektivnim novinarstvom. Unutar te "hajke", svega je par novinara i novinarki koji i koje pokušavaju prikazati stvarno stanje stvari.
Bilo bi suludo ne kritizirati pojedine postupke Black Bloca. Kako je riječ o grupi koja nije čvrsto organizirana i strukturirana, sasvim je jasno kako postoji nekoliko pristupa, različitih stavova i samim time postupaka tijekom demonstracija. Dok s jedne strane postoji jasna suradnja s lokalnom zajednicom (npr. demonstracije u Quebecu), gdje je sasvim jasno koja količina nasilja i nenasilja je nužna za ostvarivanje određenog cilja i gdje situacija nije izmicala kontroli, s druge strane se pojavljuju slučajevi gdje situacija u potpunosti izmiče kontroli i pretvara se u nasilje koje je nemoguće objasniti, čvrsto argumentirati ili opravdati.
Naravno, to ne znači kako u pojašnjavanju uloge Black Bloca unutar pojedinih demonstracija treba generalizirati i pokušati stvoriti jedinstvenu definiciju o djelovanju ove grupe. Metode i način na koji se one provode su uvjetovane različitim situacijama, postojanjem ili nepostojanjem tradicije političkog nasilja u nekom području (npr. dok su autonomi u Njemačkoj prihvatili ulično nasilje kao sastavni dio svog djelovanja, to drugdje nije slučaj), razlikama u ideji o političkom djelovanju, itd.
Nužna je jasna i otvorena kritika neprihvatljivih oblika djelovanja, jer izostanak kritike pristupa koji može odvesti cijelu stvar u političku izoliranost, elitizam i ekstremno nasilje predstavlja već viđenu situaciju, nešto što je u nekoliko navrata uništilo moguće stvaranje društvene alternative. Glavni uzrok tome se uvijek nalazio u isključivosti i izostanku kritike. Uzrok tog izostanka kritike je sakriven u još većoj opasnosti - proglašavanju svake kritike "narušavanjem svetog jedinstva pokreta", što nikako ne može biti anarhistički princip, jer stvaranje takvog pokreta, koji nije podložan konstruktivnoj kritici predstavlja stvaranje nove političke partije, jedinstva koje je bazirano na prisili, isključivosti i strahu od osude.
Sljedeća izjava za javnost, kao i diskusija o nasilju, nenasilju i rodnim odnosima unutar Black Bloca će, vjerujem, biti samo jedan korak u razumijevanju osnovne motivacije postojanja ove skupine, kao i mogući početak daljnjeg istraživanja.
Također, važno je reći da je od trenutka prvog objavljivanja ove knjige došlo do cijelog niza događaja (ubojstvo u Genovi i ogromna količina nasilja na tim demonstracijama, napad 11. rujna, itd.) koji su utjecali na mnoga društvena pitanja, pa tako i na promjenu ove nasilne strategije. Unatoč činjenici da Black Bloc zapravo nije prestao postojati, količina nasilja na javnim manifestacijama se smanjila, gotovo da se može govoriti (ako govorimo općenito) o sve većem okretanju nenasilnom pristupu. Time ujedno postaje jasno da je samo postojanje Black Bloca gotovo u potpunosti prešlo u simbolizam - sam izgled je svar ikonografije i neka vrsta političke izjave (iako često nejasne u različitim kulturološkim okruženjima), koja graniči sa tipičnim primjerom izražavanja nekog stava na način koji je svojstven različitim subkulturnim skupinama.
Istovremeno, taj simbolizam je (pogotovo nakon Genove) uzrokovao skeptičan stav mnogih pripadnika i pripadnica anarhističkog pokreta prema toj strategiji, zbog ogromne količine zloupotreba situacije, ljudi, i što je najvažnije, zbog korištenja nasilja koje je postalo samo sebi svrha.
I na kraju, možda je najveći apsurd sama reakcija prebijenih i privedenih nakon izrazito nasilnog odgovora talijanske države na nasilje u Genovi (ali i drugim gradovima u svijetu), jer gotovo svi su bili Ťiznenađeniť takvom reakcijom, kao da takvo što nije bilo moguće očekivati.
Možda je jedan od najvećih problema koji se može vezati uz taj simbolizam i subkulturni pristup stvaranja popularne ikonografije i prateće retorike, čime je sve svedeno na razinu glazbenog stila (što je zapravo najbolja usporedba), ali sa puno ozbiljnijim posljedicama za sve sudionike. Ako tome dodamo izostanak temeljne odgovornosti (prvenstveno prema tuđoj slobodi) i nerazumijevanje mogućih posljedica, zapravo govorimo o vrlo opasnoj kombinaciji koja može uzrokovati cijeli niz problema.
srijeda, 06.12.2006.
Banovina Hrvatska
Banovina Hrvatska je teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, nastala kao rezultat ogorčenosti hrvatskog naroda centalističkom politikom Beograda i težnje za većom autonomijom i cjelovitošću hrvatskih zemalja, suradnje hrvatskih političkih vođa sa vođama Srba prečana, te kao rezultat priznanja srbijanskih političara da je centralizam doveo do slijepe ulice. Formirana je na temelju političkog sporazuma između predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vođe HSS-a Vladka Mačeka na Bledu ( tzv. sporazum Cvetković-Maček), uz sudjelovoanje predstavnika prečanske Samostalne demokratske stranke (koja sa HSS čini Seljačko-demokratsku koaliciju i uz podršku regenta kneza Pavla Karađorđevića. Zakonski počinje postojati donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939. godine.
Teritorij i granice
Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina ( Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik ). Obuhvaćala je površinu od 65.456 km2.
Pri stvaranju nove jedinice primijenjeno je povijesno načelo ( područja Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije s izuzetkom Istočnog Srijema i Boke Kotorske ), a također i etničko načelo ( hrvatski kotarevi iz BiH ). Do ovakvih se granica došlo nakon teških pregovora, tako da nijedna strana nije do kraja bila zadovoljna. Srpska strana stoga što je niz kotareva sa srpskom većinom ostao unutar banovine, a hrvatska jer nije uključila Zapadnu Bosnu ( "Turska Hrvatska" ), te Baranju i Sjevernu Bačku. Granice su smatrane privremenima i naglašeno je da će doći do daljnjih promjena u sklopu preuređenja države
StanovništvoPrema posljednjem prijeratnom popisu stanovništva iz 1931. godine, na području Banovine Hrvatske živjelo je 4.024.601 stanovnika, od kojih oko 74 % Hrvata i 19 % Srba. Bila je podijeljena na 99 upravnih kotareva, od čega 81 s hrvatskom većinom, 17 sa srpskom ( 12 s apsolutnom i 5 s relativnom većinom ) 1 s većinom Muslimana, koji tada nisu smatrani zasebnom nacijom.
Uprava i nadležnosti
Za prvog Bana Banovine Hrvatske imenovan je dr. Ivan Šubašić, kojeg je osobno odredio Vladko Maček. Uredbom o Banovini Hrvatskoj bile su određene i njene nadležnosti, među kojima su bili trgovina, industrija, školstvo, poljoprivreda, pravosuđe i socijalna politika. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Ostalo je sporno financiranje nove upravne jedinice, pa je o tome donesena posebna uredba 30. ožujka 1940. godine. Mnoge od ovih odredbi nisu nikad provedene do kraja, bilo zbog kratkog postojanja Banovine, bilo zbog opstrukcija iz Beograda. Planirano je i raspisivanje izbora za hrvatski sabor, ali to se nije dogodilo uslijed izbijanja Drugog svjetskog rata
Odluke Stojadinovićeve vlade
Nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., vlada generala Dušana Simovića nastojala je nagovoriti Vladka Mačeka da ponovo preuzme funkciju potpredsjednika vlade. U zamjenu, obećala je prenošenje žandarmerije na teritoriji banovine u nadležnost bana, te još neke ustupke. Ove su odluke objavljene u Narodnim novinama koje nose datume 7. i 8. travnja 1941., tj. nakon početka Aprilskog rata.
Nestanak
Banovina Hrvatska prestaje faktički postojati proglašenjem NDH 10. travnja 1941. godine. Ban Ivan Šubašić otišao je u emigraciju i u Londonu politički djelovao pozivajući se na svoju funkciju, kao i članovi vlade. Potpredsjednik vlade Juraj Krnjević nastojao je u političkim igrama unutar vlade sačuvati garancije da će Banovina nakon završetka rata i savezničke pobjede biti obnovljena.
srijeda, 01.11.2006.
Stop centralizaciji !!!!!
'' ...METROPOLA , METROPOLA DIJELI NAS POPOLA....'' piva Centrifuga , he, dalo bi se pričat o tome zato i hoću.
Po meni jedna od najvažnijih tema te jedan od najvećih problema Republike Hrvatske. Hrvatska je zemlja sa jednim ekstremnim centralističkim uređenjem. Da , nažalost to je tužna istina, o tome i same brojke govore.
Evo možemo uzest za primjer samo našu ekonomiju.
Hrvatska je centralizirana država. Lokalni rashodi konsolidiranog proračuna opće države manji su od 5 % BDP-a. Jedinice se prije svega financiraju porezima (60 % ukupnih prihoda) te neporeznim prihodima i dotacijama. Kako ne mogu kontrolirati porezne osnovice i stope oslanjaju se na neporezne prihode, odnosno na komunalne naknade i doprinose. Građani koji poštuju državu plaćaju visoke naknade i doprinose, a oni drugi ilegalno se služe javnim uslugama.
Kad je riječ o porezima jedinice se oslanjaju na dijeljenje prihoda od poreza na dohodak plus prirez te prihoda od poreza na dobit i promet nekretnina. No, porezi koji se dijele nisu značajan izvor prihoda već su to PDV i trošarine (50 % ukupnih poreznih prihoda) koji se ne dijele i u potpunosti pripadaju središnjoj državi. Udjeli poreza se često mijenjaju, nema pravih kriterija za dotacije ni pokazatelja fiskalnog kapaciteta koji je preduvjet decentralizacije. Iako su vidljivi i pozitivni pomaci, pobrojani problemi stvaraju popriličnu zbrku.
Da se previše ne zamaram ekonomijom, najjednostavnije je objasniti da od 10 kuna kojeg damo za porez od tih 10 kuna šta damo državi samo će se jedna kuna vratit natrag u naš grad, u Split.
Neki će ljudi reći, svaka mala država je centralizirana , možemo kao primjer uzeti neke naše sjeverne susjede ili još bliže našu ''braću s istoka'', ali zar Hrvatska treba biti takva, i na kakve grane spadamo ako se uspoređujemo s njima.
Zato recimo sad svi skupa , SVI ZA NEOVISNU DALMACIJU!!!!!
hehe, ne ozbiljno ovo je vrlo ozbiljan problem naše zemlje o kojemu ću još pričat.
utorak, 12.09.2006.
Istina o Skin-Head pokretu!!!
Ako zivite u vecini zapadnih drzava, ili ste gledali neke od filmova kao Romper Stomper ili American History X, upoznali ste se sa fenomenom zvani 'Skinhead' pokret.
Ali tko su zapravno Skinheadsi? Zasto se briju na celu? Zasto tuku sebi 'razlicite'?
Jednostavna pitanja koji traze jos jednostavnije odgovore.
Skinhead pokret je nastao u Engleskoj u 60-tih godinama, kada su pripadnici mod's pokreta odlucili promjeniti image, da bi izgledali opasnije (ovdje se tvrdi dva razloga zbog brijanje glave; 1. Manje posljedica u tuci, 2. Lakse obavljati fizičke poslove, koja je ova radnicka klasa radila). U to doba doslo je mnogo emigranata iz Jamajke koji su sa svojim utjecajem, izgledom i glazbom nadoprinjeli dosta Skinhead pokretu. Slusala se iskljucivo ska i reagge glazba, te crnci i bijelci su bili udruzeni.
Zivjeli su jednostavnim zivotima; posao - alkohol - reagge/ska - nogomet.
Uz malo kasneci punk pokret, skinhead i punk klinci su stvarali'podzemnu' bandu i svojim izgledom i djelima stvarali
strah i trepet ljudima na vlasti - i mediji su im pruzili strogu paznju.
Ubrzo se image poceo mijenjati, glazba je jednim djelom i dalje ostala ska/reagge, a drugim je otisla pod utjecajem punk rocka (brzina / zestina / iskrenost te glazbe je nekim skinheadsima odgovarala vise) te se osnovala jos jedna vrsta glazbe, koja je i dan danas prisutna kod vecine skinheadsa; 'oi!'
Kraj 70-tih i pocetak 80-tih nakon boom-a punka, dosla je i najtamniji utjecaj na skinheadse do sada; politika.
Ekstremno-desna engleska stranka, je vidjela skinheadse kao tipicne nasilnike bez puno mozga u glavi i odlucila ih iskoristiti za svoje svrhe, pozivajuci ih na svoje seminare i lagano im mjenjajuci misljenja o svojim skinhead kolegama drugih boja (Jamaika, Azijati, vecinom Indijci/Pakistanci). Srecom, samo mali postotak tih skinheadsa je promjenio misljenje (Vecinom oni koji nisu bili ni upoznati u samu, tada, kratku povijest svog pokreta) i tu se od orginalnih skinsa odvaja grana poznatija svima kao 'nazi skinheadsi' ili kako ih svi drugi skinheadsi zovu 'boneheads' (kostoglavi).
Kao sto svaka akcija stvara kontra reakciju, ne dugo nakon toga dosli su na snagu i S.H.A.R.P. skinheadsi (Skin Heads
against racial prejudice) ili anti-rasisticki skinsi, koji su vidjeli opasnost te manjine i odlucili im biti kontra.
Tradicionalni skinsi i SHARP skinsi su vidjeli ove nazi skinse kao neprijatelje i izdajice samog pokreta, koji u samim pocetcima nije nosio nikakvu politicku ideologiju i bazirao se na vec jednostavan i spomenut nacin zivota - te su okrsaji bili sve cesci.
Najpoznatije i najistaknutnije oi!/punk rock grupe iz tog perioda su bili;
Angelic upstarts - Lijevo orijentisani skinheadsi, koji su bili zestoki protivnici svakoj formi rasizma
The Oppressed - S.H.A.R.P. skinheadsi koji su bili (i ostali) zestoko anti fasisti i anti rasisti
Skrewdriver - Jedna od rijetkih nazi-skin grupa tog perioda, grupa koja je najvise utjecala na sadasnje nazi skinhedse.
Te grupe kao;
The business
Cockney Rejects
4 Skins
koji nisu zauzimali strane u tom argumentu, ali su bili protiv rasizma kao i prve dvije spomenute!
Krajem 80-tih i pocetkom 90-tih tu dolaze i par novih grana ove subkulture; hammerskins (takodjer nacisti, ali ovi djeluju vecinom samo u Americi), RASH (Red-Anarchist skin heads - blizu SHARPOVCIMA), cak i Gay Skinheads...ali Hoolywood i filmska industrija uopcee nije vidjela neku veliku zaradu od ostalih grupacija koje su izazivale manje paznje u medijima, te su odlucile napraviti filmove na kojima se bazira da cijela skinhead ideologija je rasisticka i da su svi skin headsi ustvari obrijani kreteni sa minimalnim IQ.
Tradicijonalni / Trojan, Sharp i svi ostali ne-rasisticki skinsi su jos vise bjesnili zbog ove lazi, te se stvara jos veca i deblja linija izmedju navedenih, a broj nazi-skinsa raste uz pomoc medija i filmova.
Svaki klinac koji je vristao za paznjom, svaka osoba koja je trazila objasnjenje zasto ne moze da dobije posao (a ne pitajuci se zasto je napustio skolu, te zasto je ne nacitan i ima IQ blizu prosjecnog maslacka) nasli su odgovor u ovom pokretu.
Obrijali bi glavu, obukli uske hlace, stavili tregere i na ulicama tukli svakoga 'ko je njima razlicit -jer, eto oni su krivi zasto oni nemaju posao (tesko je zakljuciti kako su te bas manjine u svakim drzavama cesto naj vrijedniji radnici, te rade za dosta manje novca). (Hitlerova) Ideologija se počela širiti kako je bijela rasa superijornija od drugih, kako su Arijevci ispred svih rasa, izmedju ostalog i Slavena (Sto ne zaustavlja i gluperde sa nasih prostora da prate ovu ideologiju).
Pankeri, kao orginalni 'partneri' pravim skinheadsima su trenutno mozda i u najvecem sukobu sa nacisticki opredjeljenim skinheadsima, gdje god brojevi tradicijonalnih ili SHARP skinsa je minimalan.
Tu je i Good Night White Pride pokret, od strane Hard Core bendova i slusatelja daje svoj otpor (Hard core je grana od punk-a). Ali bitka se nastavlja.
Iako su bas ti, koji daju lose ime svim ostalim Skinheadsima manjina, mediji ih obozavaju, i svaka nova vijest o pretucenoj
familiji turista / stranaca, svakom zbodenom romu, svakoj zapaljenoj kuci izbjeglici, mrznja prema svim skinheadsima raste, opravdano svakako - ali kao sto vidite, nisu svi takvi niti su svi krivi za to.
Znam da je nekad u zivotu potrebna neka subkultura, neki pokret sa vec odredjenim pravilima ponasanja,
razmisljanja i oblacenja - ali ovo je prevrsilo svaku mjeru.
Dok zivimo na jednoj planeti, dok djelimo jedan zrak, dok gledamo u isto nebo, dok nam je krv iste boje, dok nam isto srce kuca...ne vidim razloga za mrznju zbog boje koze. A svoju frustraciju okrenuti prema knjigama i prema skolovanju, biti ce vam potrebno u zivotu.
Vracajte ukradeni pokret!
STJEPAN RADIĆ 1871.-1928.
Evo životopis meni najdražeg Hrvatskog političara
Hrvatski političar. Stjepan Radić je rođen u mjestu Trebarjevo Desno u 10. lipnja 1871. godine. Iz političkih razloga isključen je iz sedmog razreda zagrebačke gimanzije te maturu polaže privatno u Karlovcu. Godine 1891. upisuje se na zagrebački Pravni fakultet, ali je isključen 1893. zbog javnog napada na bana Khuena i osuđen na četiri mjeseca strogog zatvora. Dvije godine kasnije ponovo je osuđen, ovaj puta na šest mjeseci zatvora. Razlog je bio spaljivanje mađarske zastave prilikom posjeta Franje Josipa I Zagrebu. Zbog isključena sa zagrebačkog Pravnog fakulteta nastavlja studij na praškom sveučilištu. No, uskoro je isključen i s praškog sveučilišta, a odmah zatim i s peštanskog tako da mu je daljnij studij onemogućen na čitavom području Austro-ugarske monarhije.
Godine 1869. putuje u Rusiju, a u periodu između 1897. - 1899. godine završava u Parizu Višu političku školu. Zatim živi neko vrijeme u Pragu surađujući s češkim listovima, a kada ga policija protjera iz Praga odlazi u Zemun za balkanskog dopisnika čeških, francuskih i ruskih listova. Tu uspostavlja veze s uglednim srpskim političarima i tiska članke u Srpskom književnom glasniku. Od 1902. godine živi u Zagrebu i radi kao sekretar Hrvatske ujedinjene opozicije. Iste godine objavljuje knjigu Hrvati i Srbi u kojoj govori o međusobnim odnosima osuđujuću u njoj naše partikularističke megalomanije. Između ostalog u knjizi je napisao i ove retke: Tim sramotnim pojavam izvor je baš u tome, što se misli, da se borba ima voditi do istrage (uništenja) vaše ili naše, a sve, gle, oko nas svjedoči, da se ta borba vodi do istrage vaše i naše... Zdrav razum svakog našeg seljanina, kojega još ne otrovasmo svojom "politikom" sudit će o ovoj borbi "do istrage vaše ili naše" kao o najstrašnijem zločinstvu, kao o pravom narodnom izdajstvu... danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju... treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena.
Od 1902. godine, pa sve do 1906., glavni je urednik mjesečnika Hrvatska misao. S bratom Antunom 1904. godine osniva HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka) - stranku koja na izborima za Hrvatski Sabor dobiva devet mandata. U Hrvatski sabor prvi puta je izabran 1908. godine u izbornom kotaru Ludbreg. Godine 1912. u doba Cuvajeva komesarijata ponovo je u zatvoru. U studenome 1918. godine na sjednici Narodnog vijeća suprostavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada je izgovorio rečenicu: Srljate kao guske u maglu. Godine 1918. stranka mijenja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka). U veljači 1919. obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. godine ponovo je u zatvoru ili pod istragom. Amnestiran je na sam dan izbora za Konstituantu. HRSS na izborima dobiva 50 mandata i tako postaje najveća hrvatska politička stranka. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu. Po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. godine uhićen je i predan sudu. Pušten je tek nakon što je njegova stranka (27. ožujka 1925.) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Već u studenome (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u Pašićevu vladu kao ministar prosvjete.
U veljači 1927. Radić je ponovo u opoziciji i sklapa koaliciju sa Samostalnom demokratskom strankom (koju je vodio Svetozar Pribičević) i nastaje Seljačko-demokratska koalicija kojoj je Radić bio na čelu. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je mandat ali nije sastavio vladu. Iste godine prilikom atentata u Skupštini na zastupnike HSS-a Stjepan Radić teško je ranjen i uskoro u Zagrebu umire od posljedica ranjavanja. Dana 20. svibnja 1928. godine revolverskim hicima dvorski agent i zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića, Đuru Basaričeka i smrtno ranjava Stjepana Radića. Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Sahranjen je u Zagrebu na Mirogoju.
četvrtak, 07.09.2006.
Mladi komunisti p....... mi k.... !!!!!
To je sve šta mogu reć mladim komunistima i ljevičarima. Nije problem u političkoj orijentaciji, dapače u nekim razmišljanjima i ja sam više ljevičar nego desničar ,ali 90-ih godina muzička industrija je u Argetinskom revolucioneru Che Guevari vidila dobre novce, te su se počele tiskati majce sa jednom od njegovih najpoznatijih slika, ta majca jee postala tako popularna da je Che kroz 90-e godine postao pop ikona, krajem 90-ih Che je postao normalna pojava tako se primjerice njegovo lice može vidit na reebok tenisicama i drugim ''izumima'' kapitalizma. Pitate se , zašto u svemu tome spominjem mlade ''komuniste'' reći ću vam zašto, oni su po uzoru na svoje rock idole sa 14, 15 godina po svom političkom uvjerenju postali extremni ljevičari, te bilo koga tko slučajno spominje nacional-socijalizam, patriotizam , ili bilo što što je obrnuto od komunizma proglašavaju fašistom, nacistom, ustašom itd. Šetaju gradom sa majcama na Pop-ikonu i s time žele iskazat da su komunisti. O socijalizmu i komunizmu znaju vrlo malo a često reću da ih politika ne znima ali da su ljevičari.
CHE GUEVARA- turning rebellion into money
Da se malo ljudima mozak razbistri mozak, mladi ljevičari podržavaju staljinovu diktaturu i sssr a mrze fašizam i nacizam. I kao, Staljin se borio na strani dobra a Hitler je ubivao ljude, nije bilo baš tako. Iz povijesti su svi učili o paktu nacističke njemačke i sssr-a.
I dakle sssr su dobročinitelji, borci protiv zla i spasitelji. A ne razmišljaju o tome koliko je hitler ubio ljudi dok je bio u paktu sa Rusijom a sssr nije makao ni prst, tek kad je hitler razbio pakt oni su krenili u ''obranu'' države i svijeta od nacista zločinaca.
Iako je II.svj. rat završio prije 61 godinu, teme su još vrlo aktivne , tako kada uhvatim više vremena nastavit ću o ovoj temi.
| < | ožujak, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Kritiziranje stanja u državi, gradu, političke teme, gospodarski problemi i još dosta toga.
